ita62 niska od misli

Bilo je lijepo. Očekivano. Toliko da nisam htjela kvariti osjećaj pisanjem. Sad je to već pomalo iza mene. More je prelijepo. Ogromno. Mirno ili divlje. nepredvidivo. Uvijek boje neba. Sivo, plavo. U vječnom pokretu i mrmoru. Donosi težinu svoje mase i mir beskrajnosti u mene. Površina lagano namreškana ili prekrivena podivljalom bjelinom tek pristiglog razbijenog vala o obalu......to je sve moje MORE. Tako ga vidim. A doživljavam ga kao prijatelja iz djetinjstva, pričamo i gledamo se. Često. Ali nikad dovoljno.

iZLET. Skoro se i ne sjećam posljednjeg. Bez obzira što bih se baš posljednjeg trebala sjećati. Možda ću danas ići na izlet. Sama. Bez nostalgije obići neka mjesta. Neke stijene. Dio razbacane morske vode po malim glatkim kamenčićima. i to odmah sada dok još kupači ne pokvare trenutak spajanja mora s obalom. Osjećati ću se dobro. Ispunjeno. I mirno. Evo , gasim i idem. U poznati krajolik. Novo vrijeme.

Dugo me nije bilo ovdje. Da li je to dobro ili loše? Da li znači da nisam imala problema ili da sam prazna bez osjećaja?

Ništa od toga. Slagala sam misli. Posložila svog sina. Odložila sam ga. Nikad nisam vjerovala da ću ispisati tu riječ. Taj pojam. Ali jesam. Sa svim njegovim posljedičnim značenjem. Odložen je izvan mog srca. Mog razuma. Jer on je bez srca. Bez razuma. Nema poštovanja prema umirućem. Prema smrti. Prema životu. Za njega je život niska novčanica. Obješena da je svi vide.

Ovo je bilo moje posljednje spominjanje njegovog postojanja.

Poluoblačno. Sivkasto. Ali osjećam dubinu neba i sebe.

Jutarnje skitanje s mješancem je završeno. Njegova sreća kad uzmem vodilicu je neopisiva. Pogled nenadoknadiv. Koliko ljubavi ima on za mene? Točno toliko koliko i ja za njega. Nikada u životu ne će vidjeti izložbe niti suce, ali imati će mene. I malu mačicu s kojim spava i jede.

Članak jedne blogerice ponukao me da napišem ovaj tekst. Razočarana je zbog lošeg "ugriza" svog rotvajlera, ne će biti prvak na izložbama. "Strašno" Životna tragedija. Žao mi je tog nevoljenog psa. I danas ću vjerovatno cijeli dan biti pod dojmom njezinih negativnih riječi.

Mekoća i toplina mojeg psića i mačkice uveseljava mi život i pomažepsihičkoj ravnoteži. Nisu vrhunski primjerci, ali su MOJI.

Gledala sam jučer Sanju (RTL). Volin njezine emisije, teme su u 99% slučajeva zanimljive i korektno odradjene...medjutim jučerašnja spada u onaj 1% koji mi se ne čini dobar.
Majka šestero djece se nije tužila i umjesto da bude pohvaljena za svoj trud oko brige i uspjeha preživljavanja, ispalo je da je , pa skoro mogu reći prekorena da ne kažem težu riječ, od strane gospodje visoko školovane. Nešto sitno u njen prilog govorile su ostale sudioice ali njihov glas je bio slabašan.
Ovog puta Sanja je izabrala loše sudionike (ili njezini suradnici). Svi su dobro stojeći, putuju avionima i to nikako nije prosječan izgled naše zaposlene žene. Trebalo je uzeti za primjer zaposlenu ženu koja mora besplatno raditi prekovremeno, ne može uzeti kredit niti za dječji krevet ili zimnicu....I što vam se čini kako je zvučala izjava...dala sam sinu 1ooo maraka da obidje svijet da se osamostali, hoće li žena sa šestero djece moći dati djeci za najobičniji jednodnevni školski izlet.? Mislim da su mnogi ostali šokirani. Prevelike su razlike i zato nas takve izjave pogadjaju. Ostao mi je gorak osjećaj nakon emisije, i još ga se danas nisam riješila....život ide dalje, Sanja pozdrav, nije bilo ništa lično!

Danas nema niske od misli. Upijam proljetne mirise , živim u sadašnjosti, oduševljava me cvijet i travka pa čak i oblak.
Mir, osjećaj neobjašnjive sreće i duša koja pluta u tišini gdje želi i susreće koga želi. Lijep je to osjećaj.

doslo je sutra. sutra je proslo. doci ce novi sutra.danas ce biti jucer. biti ce dobro. novi sutra donosi mir. znam.

umiranje tek je posljedica zivota.sutra polazemo tvoje zemaljske ostatke u zemlju.

Na rasirenom dlanu jutra lezala je njezina tuga.

sto je život, i sto je smrt, prestala sam se bojati jednog i drugog nakon prošlotjedne životne vage..tako me lijepo ljuljala, malo simo, malo tamo, i nista mi se nije cinilo tako strasno.Nije mi palo na pamet da razmisljam na kojoj ce strani stati. To nije bilo nikakvo izvantjelesno iskustvo, to je bilo jednostavno slabost organizma i možda bezvoljnost za borbu, nekontrolirano vrludanje i zagrebanje po i ispod korica mozga, nasumce dovodjenje osoba ..........ne znam zbo čega, ali vise se ne bojim smrti i njenog dolaska. Ona je tako tiha i njezna .
A liječnici, sestre....bili su kao sjene na prozoru.